Margit Radonić jedna je od ključnih članica Ogranka DZMH-a Primorsko-goranske županije. Tijekom našeg posjeta ispričala nam je o ranijim životnim razdobljima i sadašnjim aktivnostima, budući da je i danas vrlo aktivna u riječkoj mađarskoj zajednici. Nedavno je preuzela i vođenje novog zbora.
– Niste rođeni ovdje, otkad živite u ovom primorskom gradu?
– Ukratko, ljubav me dovela ovamo. Ovdje sam upoznala svog muža, a inače sam iz Üröma, mjesta blizu Pečuha. Sve je počelo jednim izletom – prijateljica mi ga je u zadnji čas otkazala, ali ja sam ipak došla u Rijeku, noćnim vlakom. Trebala sam pronaći smještaj. Našla sam jedan nasuprot današnjem Korzu, popela se na prvi kat i pozvonila. Otvorila mi je jedna žena – danas mi je ona svekrva. Pogledala me i pozvala unutra. S njom nisam mogla razgovarati, ali sam zato pričala s njezinim sinom, budućim mužem, na francuskom. Francuski sam učila još u srednjoj školi, u Pečuhu. Naravno, razmijenili smo brojeve. Sljedeće godine ponovno sam provela nekoliko dana ovdje, u rujnu smo proslavili zaruke, a u prosincu smo se vjenčali. Bilo je to 1971. godine.
– Prava ljubavna priča, kao iz filma! S vremenom ste se uključili i u rad udruge. Što vam je bilo najdraže u tome?
– To što sam mogla govoriti mađarski. Njegovali smo mađarske narodne običaje. Bila sam vrlo mlada kada sam došla, u dvadesetima. Imali smo zbor, plesnu skupinu. Danas nas je znatno manje, ali uspjeli smo ponovno osnovati zbor, što me jako veseli. Ujedno sam članica i crkvenog zbora. Kao dijete sam pjevala i u zboru Muzičke akademije u Pečuhu, tako da mi je pjevačka kultura odavno dio života. Smatram da pjevanje čovjeka može izvući i iz vrlo teških situacija. U našem sadašnjem zboru ima i članova koji ne znaju mađarski – njih učimo jezik, a druge ispravnom izgovoru. Još nismo puno nastupali, zasad učimo i vježbamo. Na početku biram lakše pjesme za repertoar. Ali pjevanje je i zabava, i ima snažnu ulogu u izgradnji zajedništva.
– Spomenuli ste i izlete. Je li vas ljepota kraja inspirirala da postanete turistički vodič?
– To mi je donio život. Nakon smrti supruga, prijateljica koja je imala turističku agenciju predložila mi je da vodim grupe. Do tada sam radila kod željeznice, dala sam otkaz i od tada mi je turističko vođenje postalo životni poziv. Na početku sam završila studij turizma na riječkom sveučilištu. Inače, vođenje nije samo zanimanje – za mene je to poziv obilježen poniznošću i bezuvjetnom službom ljudima, koji mi to uzvraćaju ljubavlju. Odnosi koje sam stvorila, priče koje su mi povjerili, iznimno su me obogatili.
Prijevod: Izabela Šegota
A cikk az elektronikus média többféleségének és különbözőségének fejlesztéséről szóló Alap által került társfinanszírozásra.
