„Sve što se događa u krugovima zajednice Mađara u Hrvatskoj, neka ostane mladim naraštajima“ – 20. je godišnjica Drávatája

Drávatáj, emisija na mađarskom jeziku zajednice Mađara u Hrvatskoj, proslavila je dvostruki jubilej. U ožujku je bilo okruglih 20 godina od prvog emitiranja i sada je emitirana već 500-ta emisija. O obljetnici smo razgovarali s Jožefom Vargom, glavnim urednikom emisije.

Emisija Drávatáj je 15. ožujka 2002. godine emitirana po prvi puta. Emisija se u proteklih 20 godina bavila aktualnostima koje se tiču mađarske zajednice, gledatelji su mogli vidjeti brojne reportaže i intervjue. Prikazali su događanja, slavne i svakidašnje Mađare iz Hrvatske, obradili su povijest mađarskih sela, te snimali programe i dokumentarne filmove koji bilježe očuvanje tradicije. Glavni urednik, Jožef Varga, prisutan je od prvih minuta postojanja u emisiji   Drávatáj, pa smo s njim razgovarali o hvalevrijednom jubileju.

Drávatáj je emisija za nacionalnu manjinu. U čemu je razlika između emisije za nacionalnu manjinu i one za većinski narod?

-Pripremiti televizijsku emisiju za jednu nacionalnu manjinu – u našem slučaju, mađarsku – znači da se bavimo samo s onim što se tiče Mađara u Hrvatskoj, ta događanja treba evidentirati u obliku reportaže i intervjua. Naravno, iznimka je, ako snimamo događanje koje je na državnoj razini, ali nekakvim nitima je vezano za Mađare, utječe ili mijenja njihov život, tada je potrebno objaviti tu vijest. Nije manje važno što zbog zajedničkog jezika – i tu mislim na regionalne varijacije mađarskoj jezika – možemo ostvariti osobnije, intimnije kontakte s intervjuiranim osobama, taj kontakt ostaje, pa nas te osobe i kasnije rado vide. Valjda niti nema Mađara u Hrvatskoj koji barem jedanput nije vidio sebe u emisiji Drávatáj.

-Štoviše, 20 godina i 500 emisija u toj mikro okolini. Kako je moguće svaki puta pokazati nešto novo?

 -Iza uredništva je dvadesetak godina teškog rada. U početku je puno vremena trebalo za pripremiti emisiju. Sve nam je bilo novo, išli smo na usavršavanje, pomagali su nam kolege sa mađarske državne televizije, iz Vojvodine, iz oblasti Felvidék (Slovačka), s kojima i danas imamo jako dobar odnos i, zahvaljujući njima, emisija Drávatáj se danas već i tamo može gledati. U početku smo imali dva javljanja tjedno na Slavonskoj televiziji, proširenjem uredništva i emitiranje smo proširili na jednom tjedno po pola sata, osim toga mađarskoj državnoj televiziji šaljemo vijesti, intervjue i reportaže. Držimo otvorene dane djeci, obučavamo studente s mađarske katedre, okušali smo se i u pripremanju dokumentarnih filmova, naše uredništvo priprema i tjednu emisiju na mađarskom jeziku od pola sata koja se emitira na Radio Baranji i zahvaljujući našem novom sjedištu u Bilju, u koje smo se preselili prije tri godine, možemo snimati i studijske razgovore. Naravno, i mi slijedimo modernizaciju, neprestano obnavljamo tehničku opremu, pa tako danas možemo pripremiti emisije gdje slika i ton odgovaraju današnjim standardima televizije. Ali, da bismo znali uvijek pripremiti nešto novo, bitna stavka su Mađari u Hrvatskoj, čija većina je jako aktivna te nam, srećom, daju puno posla.

-Jedno je sigurno, a to je da u proteklim desetljećima nije nedostajalo događanja. Imate li takav materijal koji se zbog nekog razloga ističe među dugim nizom emisija?

-Većinu Mađara od otprilike 14 tisuća koji žive u Hrvatskoj, uglavnom poznajemo, ako ne i osobno, ali negdje smo se već sreli, nismo snimali samo u Baranji i Slavoniji, već i u raspršenoj zajednici, u primorju i u Mađarskoj. Uz svako snimanje ide i po jedna dobra priča, zbog toga je teško bilo što istaknuti. Bilo je da smo zaboravili ponijeti kazetu na jedno snimanje, ili kada je jedan noj ukrao kapu za mikrofon sa kamere, ili nas je više puta uhvatio strah od visine u tornjevima crkava, ruke su nam drhtale pri intervjuiranju neke slavne osobe ili političara, a puno puta smo se i smijali na neki iznenadni smiješan ili zapanjujući odgovor intervjuirane osobe.

-Takvi trenuci često izmame osmjehe na lica snimateljske ekipe i prisjećaju ih se kao ugodnih trenutaka. A televizijski posao ima i dio posla koji je izazov…

-Živimo u promjenjivom i dinamičnom svijetu, na pametnim telefonima i društvenim mrežama gotovo istog trenutka možemo vidjeti događanja koja se na televiziji pojave tek danima kasnije, naime sve ima svoj program prikazivanja. Danas gledamo manje televizije, tako je sigurno, da i emisiju Drávatáj gleda manje ljudi nego nekada prije. To, na žalost ne možemo promijeniti, toliko možemo učiniti da i mi naše materijale objavimo na društvenim mrežama.

-Na kraju bi me još zanimalo, što je najveća vrijednost emisije za gledatelje Mađare u Hrvatskoj?

-Dobijemo jako puno pozitivnih povratnih informacija od ljudi, od onih koji su nas pustili u svoje osobne živote, ispričali su nam svoje radosti, tuge, imali povjerenja u nas. Jako puno toga smo uspjeli ovjekovječiti, što se iz arhiva može izvaditi bilo kada, pa makar i za 30-40 godina. Naša misao vodilja je da ono što se događa u krugovima zajednice Mađara u Hrvatskoj, treba ostati za nadolazeće naraštaje. To je bila i biti će naša osnovna teorija. Važno je da što više osoba upozna događanja koja polako tonu u zaborav, stil života iz prošlosti, slavne osobe, neumoran posao naših udruga, i nadalje ćemo težiti tome da naše emisije budu što zahtjevnije i vjerodostojnije.

Prijevod: Izabela Šegota

A cikk az elektronikus média többféleségének és különbözőségének fejlesztéséről szóló Alap által került társfinanszírozásra.