Dramska sekcija „Pódium” Kulturno-umjetničkog društva Jókai Mór iz Suze ovog se mjeseca pretvorila u „putujuće kazalište”, koje će izvesti narodnu tragikomediju „Ganédomb” autora Ferenca Kérija u četiri naselja.
Posjetit će četiri naselja, a tijekom proteklog vikenda već su bili u dva: u subotu su gostovali u Kotlini, gdje ih je ugostila DZMH ogranak Kotlina u svom sjedištu, dok su u nedjelju nastupili u Lugu, gdje je domaćin bila lokalna udruga mladih.
Na oba mjesta predstave su bile ispunjene smijehom, veseljem i ogromnim pljeskom. Uspjeh je bio zajamčen zahvaljujući dobro odabranom komadu – jednosatnoj crnoj komediji Ferenca Kérija – kao i visokoj razini izvedbe.
U Domu Mađara i u Vitez-kući u Lugu amaterski glumci izveli su predstave na otvorenom, kako se i očekuje od pravog putujućeg kazališta.
„…hoće brdo Muhamedu”
O ideji putujućeg kazališta razgovarali smo s Ilonom Pinkert, voditeljicom i glavnom članicom Pódiuma.
– Kada sam još studirala na Umjetničkoj akademiji u Novom Sadu, završni ispit održan je u kazalištu Tanyaszínház, koje je zapravo putujuće kazalište i na čijim smo predstavama sudjelovali više puta posljednjih godina s članovima Pódiuma. Dakle, ideja djelomično proizlazi iz te nostalgije. Drugi razlog je taj, što Pódium nažalost ima malo prilika za nastupe. Novi Bezdan nas pozove na svoju kazališnu večer, uz to imamo dva vlastita događanja, MASZITT i završnu godišnju priredbu. Naravno, članovi imaju prilike nastupati i izvan toga, jer gotovo svakog mjeseca postoji nekakva proslava ili priredba u kojoj sudjelujemo s recitacijom ili pjesmom, ali za „literarniji” dio aktivnosti, nisu svi članovi zainteresirani. Zato smo pomislili, „ako neće Muhamed brdu, hoće brdo Muhamedu”, odnosno da sami sebi organiziramo gostovanja. Kontaktirali smo voditelje kulturnih društava u spomenutim naseljima, koji su rado prihvatili ulogu domaćina – rekla nam je Ilona.
Posao nije uvijek lagan, ali tim je entuzijastičan
Tako „putuju” s narodnom tragikomedijom Ferenca Kérija „Ganédomb”, koja je njihova najduža predstava, u trajanju od 50 minuta, i u kojoj svi sudjeluju. Prvi put su nastupili s ovom predstavom na prošlogodišnjoj završnoj godišnjoj priredbi Kulturno-umjetničkog društva Jókai Mór, a uvježbali su je za otprilike mjesec dana.
– U profesionalnim kazalištima stvari funkcioniraju drugačije, posao glumca je naučiti tekst i biti prisutan, a za sve ostale zadatke postoje stručnjaci. Kod nas, glumci su i kostimografi, scenografi, odgovorni za ozvučenje i sve to, naravno, na amaterskoj razini, iz hobija, uz posao. Mlađi članovi brzo pamte tekst, ali ja, na primjer, moram sjesti i kod kuće vježbati svoju ulogu – voditeljica nas je uvela u zakulisni rad skupine.
Kako bi prikazali plodove svog marljivog rada, umjesto konjskih zaprega ili traktora s prikolicom, kako putuje kazalište Tanyaszínház, oni naselja obilaze automobilima.
Potreba je za smijehom
Upitali smo Ilonu Pinkert, pokušavaju li se okušati u drugim žanrovima osim komedija i farsi. Odgovorila je da to zahtijeva gledateljstvo, narod iz sela, koje smijeh najviše izvlači iz svakodnevnog rada i briga. Na to treba obratiti pažnju, jer iskustvo pokazuje da je sve teže privući ljude i napuniti sjedala u gledalištu, bez obzira na vrstu programa ili predstave.
Ilona je također priznala da i njih same najviše ispunjava smijeh i nasmijavanje gledateljstva. Ipak, eksperimentiraju i s drugim žanrovima. Prošle godine sudjelovali su na Nacionalnom susretu seoskih i Karpatskih kazališta u Adácsu (Mađarska), gdje je stručni žiri ocijenio njihovu izvedbu. Između ostalog, savjetovali su im da se okušaju u sajamskoj komediji, pa će ove godine ići u tom smjeru, a rezultat će predstaviti na završnoj godišnjoj priredbi u Suzi.
Kulturni rad danas nije lak, bilo da se radi o kazališnoj umjetnosti, folkloru, zborskom pjevanju ili bilo čemu drugom, posebno kada toliko različitih podražaja odvlači ljude, posebno mlade, od tradicionalnih programa u domovima kulture.
– Često sam se pitala, primjerice nakon manje posjećenih predstava, trebam li to uopće? Ali nakon što sam se smirila, uvijek sam dolazila do istog zaključka – naravno da treba – zaključila je Ilona, dodajući da članovi trupe prvenstveno zabavljaju sebe, a dokle god je to tako, sve ostalo je sporedno. Osim toga, i publika – čak i ako je malobrojna – zasigurno se dobro zabavlja.
Seosko kazalište: bilo je, jest i bit će
Kazališna umjetnost u Suzi se prakticirala još početkom 1900-ih. Prve predstave učio je lokalne sudionike jedan glumac iz Pečuha. U mirnodopsko vrijeme amateri su izvodili višečlane i kostimirane predstave. Iz arhiva naše redakcije saznali smo da je prije otprilike stotinu godina amatersko kazalište bilo na prvom mjestu u očuvanju mađarske tradicije u Hrvatskoj. Udruge su se tada, umjesto na internetu, za tekstove obraćale tadašnjem hrvatskom kulturnom savezu i gotovo svako selo imalo je kazališno društvo. Neki su se čak okušali i u opereti, koja zahtijeva vrlo ozbiljne i sposobne izvođače.
U jednom – nedatiranom – članku, primjerice, piše: „Mještani Suze su na repertoar stavili i trosatnu predstavu. Izbor je pao na ‘Piros bugyelláris’, koju su nakon dvomjesečnog marljivog učenja izveli 16. siječnja pod pokroviteljstvom Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Dvorana Doma kulture bila je puna gledateljstva. Predstavu je pratilo 400 ljudi. Sada se društvo priprema za gostovanja u susjednim selima.“
Neke stvari danas izgledaju potpuno drugačije, a neke se ne mijenjaju ni za sto godina.
Prijevod: Izabela Šegota
A cikk az elektronikus média többféleségének és különbözőségének fejlesztéséről szóló Alap által került társfinanszírozásra.
