Dr. Ibolya Sičajmov, liječnica Hitne pomoći u Belom Manastiru, prošle godine (2024.) otišla je u mirovinu nakon četrdeset godina liječničkog rada. Hrvatska liječnička komora ju je 4. travnja 2025. godine odlikovala Srebrnom medaljom za zasluge, priznajući njezinu iznimnu stručnu karijeru obilježenu dubokom predanošću profesiji, profesionalnom poniznošću i služenjem zajednici.
Dr. Sičajmov nije pronašla svoje mjesto u tišini ordinacije, nego u svijetu sirena, hitnih odluka i noćnih uzbuna. Hitna pomoć postala je njezin pravi teren – mjesto gdje se mora djelovati u trenu, često s ograničenim sredstvima, ali odlučno, brzo i s ljudskim pristupom. „Ne mogu zamisliti da radim iza računala“, priznala je u jednom ranijem intervjuu.
Svoju karijeru započela je u Pečuhu, gdje je stigla kao stipendistica nakon pohađanja dvojezične gimnazije u Belom Manastiru. Tijekom srpske okupacije vratila se s malim sinom u Pečuh, gdje je radila u izbjegličkom kampu, a potom se priključila službi hitne pomoći. Godine 1997. vratila se u rodni grad i od tada je neprekidno služila stanovnicima tog kraja – doslovno danonoćno. Njezina profesija temeljila se na „svetom trojstvu“: pozivu, stručnosti i čovječnosti.
Tijekom desetljeća provedenih u vozilu hitne pomoći bila je ne samo liječnica, već i neizostavan dio tkiva zajednice. Sudjelovala je u kampanjama zdravstvenog prosvjećivanja, prenosila opremu za prvu pomoć mjesnim vatrogasnim društvima, a unatoč promjenjivom broju poziva, njezin tempo nikad nije jenjavao.
Uz posao, uvijek je nalazila vremena i energije za očuvanje lokalnih vrijednosti: kao članica Udruge mađarska katolička žena u Belom Manastiru, izrađivala je ručne radove u tradicionalnim motivima te se u kuhanju držala starih recepata – kako je sama rekla, „ručkovi naših baka ne smiju pasti u zaborav“. Ibolya je bila ne samo liječnica, već i istinska osoba zajednice – u najplemenitijem smislu te riječi. Bila je uzor u profesiji, ustrajnosti, ljudskosti i očuvanju tradicije.
Srebrna medalja, dodijeljena u hotelu Waldinger u Osijeku, priznanje je ne samo za njezina postignuća u prošlosti, već i za životni stil u kojem je liječništvo bilo mnogo više od posla – bilo je poziv i poslanje.
– Bilo mi je jako dirljivo što je struka prepoznala sav naš trud kroz godine. Ovo je poziv koji traži cijelog čovjeka – liječnik se često mora žrtvovati i odricati kako bi mogao pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Lijepo je primiti takvo priznanje, jer svoj sam život posvetila pozivu – rekla je dr. Sičajmov.
Njezina priča ostaje trajno svjedočanstvo o tome kako se medicina može živjeti kao životna misija.
Prijevod: Izabela Šegota
A cikk az elektronikus média többféleségének és különbözőségének fejlesztéséről szóló Alap által került társfinanszírozásra.
