Prosvjetno – kulturni centar Mađara u Hrvatskoj sa sjedištem u Osijeku od veljače ima svoju školsku psihologinju – Annamáriu Juhász, koja osim u matičnoj školi, djeluje i u osnovnim školama u Korođu, Lugu i Zmajevcu.
Danas je sve češće da školske ustanove zapošljavaju i psihologe. Međutim, mađarske škole u Hrvatskoj do sada nisu imale stručnjaka koji bi učenicima mađarskog materinskog jezika mogao pružiti podršku upravo na njihovom jeziku. Ova uloga dosad je pripadala isključivo školskim pedagozima.
U PKCM-u je još 2019. godine psiholog djelovao u sklopu jednogodišnjeg projekta, a od 1. veljače, zahvaljujući zalaganju ravnatelja škole Jánosa Andócsija i saborskog zastupnika Roberta Jankovicsa, škola sada ima stalno zaposlenog školskog psihologa – Annamáriu Juhász.
Annamária je psihologiju završila u Mađarskoj, a nakon toga stekla je bogato profesionalno iskustvo, posebno u radu s odraslima i starijim osobama. U Hrvatsku se vratila 2018. godine, te je godinu dana radila kao pripravnica – školska psihologinja, a nakon državnog ispita kao odgajateljica u đačkom domu. Danas, nakon pet godina, s velikim zadovoljstvom ponovno se bavi strukom – i to upravo u ustanovi u kojoj je i sama nekoć bila učenica. U nastavku razgovora predstavila nam je svoje zadaće i djelokrug rada kao školske psihologinje.
– Koje su glavne zadaće školskog psihologa?
– Ako školu promatramo kao sustav, psiholog je njegov dio, ali ujedno i osoba koja s određene distance promatra cjelinu i dinamiku odnosa unutar škole. U središtu mog rada su učenici – moj je glavni zadatak podrška u razvoju njihove osobnosti, očuvanju mentalnog zdravlja te jačanje učinkovitosti odgojno-obrazovnog procesa.
Surađujem s ravnateljem, školskim pedagogom, nastavnicima i roditeljima – osobito u situacijama kada učenici imaju poteškoće. Kroz razgovore, testiranja i individualne ili grupne radionice nastojim prepoznati i ublažiti te poteškoće. Kada se pojavi problem izvan mojih stručnih kompetencija, upućujem učenika u nadležne službe. Važno je znati da školski psiholog ne smije provoditi psihoterapiju niti postavljati dijagnoze, ali može dati savjet – učenicima i roditeljima. Surađujem i s roditeljima – oni najviše vremena provode sa svojom djecom, pa je njihov utjecaj ključan. Nažalost, neki roditelji se boje psihologa – boje se da će njihovo dijete biti stigmatizirano ili da će im se predbaciti loše roditeljstvo. No to je pogrešan pristup. Cilj psihologa nije kritiziranje, nego prepoznavanje problema i zajedničko traženje rješenja. Također pomažem i učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama. Na primjer, ako neko dijete ima poteškoća s čitanjem, ne smijemo očekivati da će moći pratiti nastavu u istoj mjeri kao ostali – neuspjeh može ozbiljno utjecati na samopouzdanje i emocionalni razvoj. U takvom slučaju dijete se nakon testiranja upućuje logopedu, a individualizirani pristup određuje županijsko stručno povjerenstvo.
Dakle, naglasak je uvijek na pomoći, a ne na traženju „pogrešaka“. Moj je zadatak ponuditi rješenja i razvojne smjernice. Među moje zadatke spada i razvoj različitih vještina – verbalna izražajnost, vokabular, kreativnost, jačanje razredne kohezije, poticanje samo refleksije kod učenika, prepoznavanje i izražavanje emocija, suočavanje sa stresom, mindfulness tehnika i tehnike relaksacije.
– Na koji način možete surađivati s roditeljima i nastavnicima?
– Roditeljima mogu održavati edukacije i predavanja o različitim temama – primjerice, o razvoju emocionalne inteligencije, utjecaju prekomjernog korištenja digitalnih uređaja ili o razvojnim psihološkim fazama djeteta.
Nastavnicima također mogu održati predavanja iz područja koja im pomažu u svakodnevnom radu, kao što su razvojna psihologija, karakteristike neurodivergentne djece (npr. ADHD, autizam), pristupi talentiranoj djeci, i sl.
Moj radni opis uključuje i rad s darovitim učenicima te pružanje podrške u osmišljavanju što učinkovitijeg obrazovno-odgojnog procesa za njih. Kako bi školska zajednica upoznala ulogu i prisutnost školskog psihologa, potrebna je prilagodba i vrijeme – ali vjerujem da ćemo zajednički doći do toga.
– Spomenula si i predrasude koje ljudi imaju prema školskim psiholozima.
– Da, jedna od najčešćih zabluda je tzv. „učinak čarobnog štapića” – nerealno očekivanje da će jedan razgovor riješiti sve probleme. Promjene zahtijevaju vrijeme – nekad i mjesecima – jer mentalni procesi imaju svoj tempo.
Druga predrasuda je tzv. „rendgenski pogled” – uvjerenje da psiholog već pri prvom pogledu „pročita“ osobu i odmah zna sve o njezinim privatnim problemima. To može izazvati strah i nepovjerenje. Međutim, i psihologu je potrebno vrijeme da upozna osobu i stvori odnos povjerenja. Školski psiholog je zapravo prvi stručni „filter“ u školskom sustavu – na temelju profesionalnog znanja prepoznaje moguće poteškoće, utvrđuje područja za razvoj i poduzima daljnje korake prema važećim stručnim smjernicama.
